Prof. dr. sc. Ivo Orlić – Kako fizičari mjere dimenzije subatomskih čestica?
Lako je izmjeriti visinu kuće, duljinu štapa, radijus lopte! Ali što se događa kad dimenzije postaju manje, kad trebamo izmjeriti veličinu amebe ili virusa .. koji i kakav ‘metar’ tada koristimo? A što se događa kad uronimo u svijet atoma, ili nuklearnih jezgara? Kako mjerimo dimenziju protona, qvarkova? Znanstvenici danas s lakoćom mjere veličinu subatomskih čestica, mjere njihove vibracije, rotacije, debljinu ‘ljuske’ .. metode su iznenađujuće trivijalne. Unatoč njihovoj jednostavnosti pitamo se da li nam te metode otkrivaju suštinu materije? Da li je ‘materija’ koncentrirana u obliku malih ‘zelenih’ i ‘crvenih’ loptica kako obično u udžbenicima prikazujemo protone i neutrone? Ako su to stvarno ‘tvrde kuglice’ onda bi ih mogli razbiti i napraviti polovicu ili četvrtinu protona ili elektrona?! A koliko znam, to još nije nikom uspjelo? Što su onda subatomske čestice, imaju li one uopće dimenziju? Ako nemaju gdje je onda ‘materija’ koncentrirana? Je li dosjetka ‘Svi znaju što je materija osim fizičara’ zapravo ISTINA? Utvrdimo li da subatomske čestice zapravo nemaju ‘fizičku dimenziju’, od čega se zapravo vidljivi svemir sastoji, tko smo, gdje se nalazi bit našeg postojanja … gdje su, konačno, granice našeg poimanja?
Ivo Orlić ja rođen 1954 u Rijeci, a djetinjstvo je proveo u Puntu na otoku Krku. Redoviti je profesor fizike na Sveučilištu u Rijeci, a od sredine 2008. godine je i izvršni direktor prvog hrvatskog Znanstveno-tehnologijskog parka Sveučilišta u Rijeci, STeP Ri (od Science and Technology Park). Nuklearni fizičar sa trideset godina radnog iskustva od toga preko dvadeset godina provedenih u inozemstvu gdje je boravio sa svojom obitelji i kao znanstvenik radio na sveučilištima i institutima Europe, Amerike, Azije i Australije. Kao ekspert Ujedinjenih naroda za mirnodopsku upotrebu atomske energije (IAEA) radio u mnogim zemljama u razvoju i proputovao cijeli svijet od Jordana, Nigerije, Gane, do Indije, Mongolije i Čilea. Ali tu ne prestaje njegov nomadski stil života! 2003. g. kupuje 14 metarsku jedrilicu i iz svog rodnog Punta kreće na put oko svijeta sa prijateljima i obitelji. Nakon skoro trogodišnje odiseje preplovio je Atlantik, Pacifik i Indijski ocean, te se nakon mnogo izazova koje takovo putovanje nameće uspješno vratio na Jadran i time postao treći Hrvat koji je na sportskoj jedrilici oplovio svijet. Svoju znanstvenu karijeru započeo je 1979. godine na Institutu Ruđer Bošković, gdje je magistrirao molekularnu fiziku. Već 1986 dobiva IAEA stipendiju te sa svojom suprugom Jagodom Makjanić, također fizičarkom i sinovima Nikolom i Robinom odlaze u Amsterdam i rade na svojim doktoratima na Vrije University. Doktorirao je 1989. g. nuklearnu fiziku, vratio se sa obitelji na kratko na Institut Ruđer Bošković ali već 1991. godine dobiva vrlo atraktivnu ponudu od National University of Singapore (NUS) koju nije mogao odbiti. Inicijalno ‘avantura i put u nepoznato’ pretvorio se u znanstveno vrlo produktivan, gotovo desetgodišnji period. Mala istraživačka grupa se unutar nekoliko godina pretvorila u veliki istraživački tim od petnaestak znanstvenika, mladih istraživača i studenata. Radeći najprije kao istraživač, zatim i kao profesor na Odjelu za fiziku već 1996 postaje zamjenik direktora Istraživačkog centra za nuklearnu mikroskopiju. Njegov znanstveni interes i rada obuhvaća različite aspekte razvoja i primjene nuklearnih analitičkih metoda kao što su PIXE (protonima inducirana emisija X zraka),nuklearna mikroskopija i općenito interakcije ionskih snopova sa materijom. Najveći broj njegovih znanstvenih radova fokusiran je na poboljšanju kvantitativne analize nuklearnih analitičkih tehnika. Kroz sintezu teoretskih i eksperimentalnih aspekata tog problema radi na razvoju vrlo sofisticiranih kompjutorskih programe za kvantitativnu analizu, mikro-tomografiju X-zrakama, te razvoj virtualne laboratorije ionskih interakcija, tzv. ekspertnih sistema. Svoja istraživanja predstavio na više od 50 međunarodnih znanstvenih skupova i publicirao preko 100 znanstvenih radova od toga više od 70 cc radova.
Početkom 2000. godine seli se s obitelji u Sydney, i dobiva posao znanstvenog savjetnika u Australian Nuclear Science and Technology Organisation (ANSTO). Nakon nekoliko godina rada osjeća stagnaciju u struci i potrebu za promjenom i ostvarenjem jednog od svojih dječačkih snova – pod jedrima oploviti svijet. Na put kreće 2003. godine te se nakon skoro trogodišnje Odiseje vraća u Hrvatsku gdje ostaje i od početka 2007. godine radi kao redoviti profesor na Odjelu za fiziku Sveučilišta u Rijeci. Tu osniva novi laboratorij za elementnu mikroanalizu i usput, kao glavni pokretač osnivanja Znanstveno tehnologijskog parka, STeP Ri, svojoj znanstvenoj karijeri daje ‘oštri zaokret’ prema poticanju inovativnosti, komercijalizaciji i popularizaciji znanosti. Njegova je sada misija da unutar STePa Ri stvori znanstveno-tehnologijsko i poslovno okruženje koje inspirira i potiče razvoj znanosti, inovativnosti, kreativnost i poduzetnički duh kroz pružanje adekvatne infrastrukture, stručnih servisa, savjetovanja i pristupa strateškom networku.