U sklopu dana Jules Verna, u pazinskoj je gradskoj knjižnici održana promocija debitantskog znanstveno-fantastičnog romana Damira Hoyke „Xavia”. Damir je hrvatskoj publici već otprije poznat kao fotograf, a sada smo ga imali prilike upoznati i kao SF pisca. Posao moderatora same promocije obavio je poznati pazinski ljubitelj i promotor SF-a, inače i novinar „Glasa Istre” – Davor Šišović.
Sama radnja romana je smještena u sasvim doglednoj budućnosti – godine 2039. – kada skupina znanstvenika uspijeva konstruirati konverter kojim se ljudsko biće prebacuje u virtualan svijet, no njihov naum koristi pravednik koji želi virtualizirati cijelo čovječanstvo ne bi li tako uspostavio konačnu pravdu. Wade Zeeland, fotograf, i njegov prijatelj Mark uz svesrdnu Xavijinu pomoć uspijevaju spriječiti njegov naum, a sve to u nizu ljubavnih odnosa i bitaka između ljudi, između ljudi i robota, ljudi i virtualnih klonova, te na koncu i samih “virtualaca”.
Hoyka za umjetnost tvrdi da mora biti revolucionarna, da čovjek kad se susretne sa nekim umjetničkim djelom iz tog susreta mora izaći osviješten i promijenjen na bolje i da je upravo to bila njegova glavna ideja pri pisanju romana. Impresionira piščev pripremni, istraživački dio, jer se Damir u razradi svojih teorija konzultirao sa mnogim hrvatskim znanstvenicima, što cijeloj ovoj priči daje posebnu dozu realnosti i pravi SF štih.
Sama knjiga poteže brojna filozofska pitanja: »Koliko ono što vrijedi za umjetnost – djelatnost i ‘proizvodnja’ bez materijalne korisnosti i upotrebljivosti – može biti primijenjeno na čitavo ljudsko postojanje? Kako plemenit naum potpunog dokidanja materijalnog izrabljivanja i nepravde može dovesti do želje za potpunim fizičkim dokinućem čovječanstva? Može li android konzumiranjem umjetnosti steći osjećaje? Je li ljudska istina da ljubav ne poznaje granice toliko sveobuhvatna da se proteže i na potpuno virtualne stvorove i robote?« Danas kad mislimo da će tehnički, pa i intelektualno u budućnosti sve biti moguće, ostajemo zbunjeni pred osnovnim – što će biti s emocijama i etikom. Hoykina “Xavia” je i više nego upozorenje.
Za kraj recimo još samo ono najvažnije, a to je da ova „knjiga drži”, a to po riječima samog autora znači da ako je počnete čitati, pročitati ćete je sa zadovoljstvom i „u jednom dahu”.
»Rekao bih da imaš pravo…«, reče Wade, pa vrati odsutan pogled s prozora na Sabrinine oči. »I meni se čini da su emocije ključ samostalnog pokretanja na djelovanje.«
Ponovno zaintrigirana, Sabrina je nekoliko trenutaka šutjela, a onda reče: »Možeš li mi reći koja te emocija navodi da nastavljaš popravak fotoaparata iako je to u ovome trenu logički lošiji izbor?«
Wadeu se počela svidati ta neplanirana igra analiziranja vlastite psihe koja ga je navodila na zanimljive uvide. »Sreća«, odgovori on nakon kraćeg razmišljanja, pa mu sine da ona
vjerojatno pokreće i svako drugo djelovanje.
»Mi ljudi uvijek težimo činiti ono što nas taj tren usrećuje. Tada ujedno postižemo najbolji odnos uloženog vremena i kvalitete toga što radimo.«
Sabrina se nakratko ukoči, pa upita: »Radim li ja dovoljno brzo i kvalitetno?«
»Naravno. Neke stvari radiš i brže i bolje od mene.«
»To znači da i u meni postoji sreća, zar ne?«
(sam početak romana “Xavia”)
Nema komentara